MOJ NAJBOLJI DAN JE SUTRA

Koliko je novac važan činitelj tvoga zdravlja?Koliko ljudi mogu naporno raditi,ugroziti svoje zdravlje,platiti kaznu zbog viška kila u sportu,odreći se nekih dragih osoba.......sve zbog onoga što voliš raditi,ali daleko od toga........Često psovanje preko utakmica kada mi ne vodimo ,a već smo puno toga ostvarili,a zapravo ne znamo kako su oni zapravo naporno radili i više nego naporno.......Za napisati ovaj post,inspirirao me je razgovor sa nekim od poznatih hrvatskih rukometaša,kao npr.Buntićem,Sulićem,Horvatom i mladim hrvatskim reprezentativcem......Bilo je to na jučerašnjoj svadbi i pričali su kako je to teško.......ali ja sam,nekako imala glupu sliku o njima.......smatrala sam kako su to razmažena derišta koja samo misle da pripadaju nekakvoj eliti,kada sam ih vidjela smračilo mi se,upravo iz tih razloga.Nisam osoba koja bi im laskala samo zbog nekakve titule ili popularnosti............Ali,zapravo,s druge strane ,pokazalo se nešto sasvim drugo...
Oni su jako jednostavne osobe koje se znaju zabaviti,našaliti na svoj račun,udijeliti neki mi neki dobar kompliment,dosta su opušteni i uopće se ne ponašaju kao da su poznate osobe........i to mi se jako sviđa,mrzim kada su osobe koje spadaju u «elitu» umišljene i zbog nekakvog svog statusa i one druge ljude spuštaju na najmanji nivo,a oni to zapravo ne zaslužuju....ili kada neke osobe sebi umisle da spadaju u tu društvenu kremu i smatraju kako im nitko nije ravan,mislim općenito n a sve .................I tako ta večer me je ,zapravo ,inspirirala i navela me na ono kako u životu zaista želim uspjeti............Zatim,je na njihov nagovor uslijedilo slikavanje ,par puta nisam htijela ,ali u redu,ipak sam pristala.........zafrkavali smo se,pričali,pozvali me da idem s njima vanka pa da se isplešemo.......ali iz svih mogućih razloga ja nisam htijela........i tako,uglavnom bilo je odlično,ležerno i impresionirana sam njima i njihovom jednostavnošću................Volim kada su ljudi jednostavni,a opet tako neobični,kada u sebi imaju ono nešto............ono nešto koje znači sve.......I tako, baš mi je drago da sam upoznala takve,jako opuštene ljude..........i da ih bar na ovom svijetu ima još više jer smo se,počevši od mene,jako,kako to reći,ucrnili i zaokupljeni smo svakojakim problemima,zapravo su oni i jedini krivac toga otuđenja od ljudi.I te nekakve otuđenosti koja mi,kada sam nizašta i kada sam tako opterećena svim , tako dobro paše..........Još uvijek sam pod nekakvom laganom depresijom,ne onom pravom,već znate da se to tako kaže.........I tako dok pokušavam zaboraviti na sve one probleme oko sebe,maštam o sebi u nekom novom okruženju te se povlačim u svijet mašte,iluzije koja tako brzo ipak prođe,ali me jako veseli dok traje.........
joliey

Ja stvarno ne znam što je ovim ljudima oko mene....Svi teže ka nekom svom cilju,uopće ih nije briga za druge i ne vide nikoga iza sebe.....Kako su neka prijateljstva otišla u zaborav samo zbog nekih osoba,samo zbog toga što se nema volje ili što to dugi ne žele...Sve mi ide na živce,oni ljudi oko mene što me uvijek čine sretnom,one osobe koje su mi značile sve,upravo te osobe ne želim viditi,jer svaka njihova izgovorena riječ,svaka gesta,svaka neverbalna komunikacija,sve to, novo je razočarenje u meni.......I dok sam se prije trudila učvrstiti spone koje se polako kidaju,dok sam ih htjela učvrstiti nekim bezveznim telefonskim razgovorom ....Što sam dobila?Glupi muk s druge strane telefona.A čemu sve to?Primjetila sam kako su sada u ovom vremenu okrenuti samima sebi ,a kad im se poželiš približiti,ne dopuštaju ti,jer si uspješniji,fizički privlačniji...........
I što je tim ljudima,boje se???????strahuju li možda da će im prijatelj oduzeti djevojku ili ?????????????Znate šta,meni je stvarno više puna kapa svega ,dosta mi je ljudi oko mene,želim samo jednog istinskog prijatelja,prijatelja u koga ću stvarno moći vjerovati,s kim ću moći ovjekovječiti nešto trajno..........Jer sve što sada imam,ništa ne vrijedi.U mom životu ne postoji istinski prijatelj,u mom životu ne postoji osoba koja nije bezobrazno okupljena sobom,u mom životu ne postoji prijatelj,sve su to nekakve imitacije ,falsifikati....ništa to nije pravo...nije kvalitetno....i onda,kada pomisliš da imaš nekoga tko će biti uz tebe,shvatiš da je to bio samo onaj trenutak sreće koji se više ne ponavlja...I shvatiš da si,usprkos divnoj obitelji oko sebe,ipak sam.......I onda uopće nemaš volje pokupiti komade stakla koji su maloprije uboli i jednostavno odeš,bez posljednjeg pozdrava,bez posljednjeg smješka,odeš polako i tiho,a to nitko ni ne primjeti...........I čemu se onda truditi oko nečega što kasnije ionako izblijedi i ode u zaborav i čemu okrenuti telefonski broj kada s druge strane slušalice čuješ samo prazan muk........A,ja ne tražim puno,samo jedno iskreno prijateljstvo i ništa više ,ali ,eto čini se da je to nekomu i previše...................joliey................................

....................U meni se ipak javljaju mnoge misli.
Pogledam se u zrcalo i kažem:»Moram uspijeti u životu,
Načiniti nešto veliko!»
Ali,još ne znam točno što bi to trebalo biti!........
...»odvažni svjedoci»



Tako odprilike je trenutno uređena moja glava.Nekako kako sam svjesna da mi ostaje još jedna godina srednje,u meni se javlja posebna briga za budućnost.Jer sve to nekako brzo dolazi,zapravo odlazi.I sve je nekako teško stići vrijeme i razmisliti što bi bilo najbolje za mene.Uostalom,jesam li premlada da trebam znati što to ja zapravo želim,da li sam premlada da za jednu godinu odlučim kakva će biti moja budućnost u narednih nekoliko godina ovisi o tome koliko budem živjela,ako uopće budem živa do iduće godine,jer kako je počelo........No,dobro,sve je,naravno lakše kada u glavi imamo nekakav cilj,nekakav motor koji će nam dati snagu da,kada je najteže,usprkos svemu ipak ostanemo dosljednji sebi i da bar s nešto malo lakoće svladamo prepreke koje nam kao i uvijek stoje na putu.Ponekad nam se,nekako nameće potreba da jednostvno moramo:završiti fakultet,usprkos našoj volji,uspješno završiti sve razrede ,a zamislite kako je teško ostaviti grad u kojem imate sve uspomene,pa možda čak i svog partnera u kojeg ste strasno zaljubljeni.Ne znam,nekako me je strah da neću uspjeti,da će sve što učim ostati na toj istoj razini i da neću uspjeti krenuti dalje,iz ne znam ni ja kojih razloga.Upravo ono što piše gore pri vrhu ŽELIM NAČINITI NEŠTO VELIKO,ALI NE ZNAM ŠTO BI TO TOČNO TREBALO BITI!To odavno leži u meni i imam osjećaj da bih toliko toga mogla napraviti i učiniti nešto važno,ne samo za sebe već i za svoju sadašnju i Bože daj,buduću obitelj.Ali teško je i zbog te težine se bojim iako,moglo bi se reći da imam nekakav cilj koji me pokreće,ali mislim ne tako dovoljno.Ili to nije pravi cilj?Kako ću ja znati da je to pravi cilj i da ja baš taj fakultat želim završiti i baš se tim poslom u budućnosti baviti?I gubim li ja kao osoba više od onih što znaju što žele?Jesam li dovljno zrela da o svemu ovome sama odlučim?A i kada odlučim,što ako mi se na putu nađe brdo stvari kroz koje ne mogu proći,da uspijem i ostvarim taj neki moj cilj.Da bismo imali budućnost onakvu kakvu želimo moramo poraditi na sadašnjosti......i to stoji,ali mi je sve to nekako teško,samo se pitam hoće li ovako teško biti na tom fakultetu,u tom nekom drugom načinu života,u tom drugom dijelu mladosti,i hoću li iza sebe moći ostaviti ovu generaciju koja me sada drži na životu.Hoću li moći ostaviti sve ovo ovdje i krenuti dalje u nekakav meni nepoznati svijet?Kako ću se snaći negdje s druge strane obale....joliey......

Da.Kako neki trenutak,samo jedna riječ,jedan onaj pogled,ili onaj prokleti muk,može razmrviti stvarnost sa onim već poznatim pitanjem:»Zašto ja?»I dok tako razmišljam o tome što mi je život oduzeo,dao,razmrvio,učinio me sretnom, ili me,tada sam mislila zauvijek,bacio na tlo i tako me nonšalantno zgazio,tada kada su ove moje sive stanice potaknute razmišljanjem upravo o tome,kada me je na to razmišljanje potaknulo samo vrijeme,samo jedna skica iz mog prašnjavog života,samo jedan pogled,jedan osmijeh,jedna nevažna riječ.....e,nakon svega toga shvatim da moram biti jaka,raditi ono što mislim da je za mene najbolje,a da samim time ne zgazim drugoga oko sebe,da sve što radim ima svoj razlog,i da je u svakom mom postupku odgovor na ono pitanje «ZAŠTO?».Ali teško je to ,teško je sve one baš teške stvari izdržati.Teško je truditi se,a znati da zbog jedne vaše radnje koja je stavljena pod povećalo,uvijek može uslijediti onaj jedan kiks koji vam se kasnije može obiti o glavu.......a teško je sve to kontrolirati i pamtiti nešto što vam se ne da,a jednostavno ste prisiljeni i nema vam izlaza,zapravo izlaza ima ,ali je opet težak........i tako dok se po mojoj glavi vrte svakojake stvari,misli,iznenađenja,bujice svega i svačega,sjetih se svog sna od prošle noći.........
SCENA:Dizalo u njemu jedan mladić i ja..van dizala jedno malo dijete.dizalo se zatvorilo i krenulo prema dolje,međutim malo dijete staje na onaj vrh dizala tako ako dizalo bude krenulo prema gore može priklješiti dijete.i kada smo ,nekako,nemam pojma kako,ovaj mladić i ja u dizalu shvatili da je dijete gore,mi ga otišli spasiti,i tako spasimo ga mi prvi put,zatim on ponovi već učinjeno,mi ga opet spasimo a on opet tako i sve ispočetka,sve dokle ga nismo uvjerili kako to nije dobro,kako to ne valja,da može izgubiti život.
I dobro,vožnja se nastavlja.Kad najedanput pojavi se neka žena na vratima od lifta i začudo napravi iste postupke kao i ono malo dijete.i tako mi nju spašavamo,kad najedanput malo dijete uhvati tu ženu za rukav i kaže:»ONA JE ANĐEO!!!!!!!!!!!!!!!!!!»
I pogleda me ta žena,nije ni riječi izustila,već se samo nasmijala,a taj osmijeh je govorio:»Da,ja sam anđeo.»A meni je samo kiša suza potekla niz lice...........
Eto,ja vjerujem da snovi imaju neka svoja značenja.....Ne da vjerujam u one,nekakve knjige , nego jednostavno da nam snovi daju nekakve upute,da imaju neko značenje i da nam mogu pomoći u nastavku našega života.Ne da nam mogu samo pomoći već nas i potaknuti na nešto što nekada možda nismo ni iskusili,a svakako je dobro za nas,mogu nam puno toga otkriti ili nas uputiti na nekakav smjer.Mislim da sanjamo sa razlgom.Ustvari mislim da se sve događa sa razlogom.............eto do idućeg posta......do iduće teme........i nekih drugih razmišljanja.....................joliey............................

Ove bujice tuge i padanje u duboku depresiju i očaj,tijekom ovih dana sve više i više se očitavaju.Što je očigledno i na mom ponašanju.Ja stvarno ne znam dokle daleko će sve ići.Dokle će ovo nestajanje mladih oko mene,osoba kojih znam.Osoba za koje sam znala ali nisam se nekako i obazirala na njih.Jer oni su bili samo slučajni prolaznici u mom životu.Sve do sada kada njih nema.U mojoj glavi je potpuni trenutni kaos. Ne mogu se suočiti s tim da je sudbina morala biti tako okrutna.Ne mogu vam opisati kakve sve česte promjene raspoloženja primjećujem na sebi.Mislim da je mnogo,ovaj nestanak osoba koje sam i poznavala,ostavio neki duboki trag u meni.Sada me je nekako još više strah svega što donosi sutra...A teško je živjeti u tome strahu.I u tome osjećaju tuge i žalosti.Naime,zaboravih spomenuti kako sam danas bila u školi na oproštajnim riječima ANTI ZLOIĆU,iz moje škole,SŠ Metković.Tužno je to kada je još jedan moj poznanik napustio ovaj svijet u svojoj 18 godini.I ta oproštajna pisma od strane prijatelja slušam i suosjećam već po treći put.I dokle će sve ovo trajati,Bog zna.Dokle će prijatelji i rodbina uz teški jecaj i duboku bol sjećati se njega , onih dana dok je bio živ?Dokle će nestajati osobe iz mog života?I dokle će život biti tako gorak?Šteta,da u ovim mojim trenutcima nema šećera da ga barem malo zasladi.
Šteta,što već polako odlaze heroji i napuštaju nas.
Šteta što odlaze,a toliko je toga ostalo........
Šteta što odlaze heroji koji su mogli spasiti svijet,a kao što već spomenuh,nije im bilo dopušteno.
I što nam ostaje nego da živimo kao da ćemo sutra umrijeti.
I što nam ostaje,nego samo uspomene i uspomene............joliey.....................................
DIO TEKSTA POSVEĆEN PREMINULOM:Anti Zloiću,kojemu je bilo samo 18 godina....

Teško je pronaći prave riječi da se opiše to stanje u kakvom se sada nalazim.Teško je bilo što reći,teško je osvrnuti se natrag i sjetiti se što se zapravo dogodilo.Rukom nasilnika ubijena je mlada osoba,osoba sa 18 ljeta,osoba koja nizašto nije kriva.Teško je je to i neshvatljivo zašto se sve to moralo baš dogoditi.No,u ovakvom slučaju,u ovome vremenu kada čovjeku ne trebaju nikakve riječi,jer one su samo suvišne.Sama pomisao na to da prijatelj,brat,sin,unuk,netko koga si samo poznavao neće više rasti i pretvarati se u ono što je zaista volio.Da njegove stope više nikada neće proći baš tamo gdje je običavao prolaziti,gdje je zapravo izdahnuo.Na tlu,sa tko zna kojim posljednjim krikom.Neshvatljivo je to kada pomisliš da je pred tim mladićem bio zapravo cijeli život i onda se razočaraš i vidiš da nije.Njegov život trajao je do onoga djelića dana u 20-tom danu ovoga mjeseca.I tko je znao?Tko je znao da će njegovi roditelji i prijatelji ostati bez bića kojeg su oni pa i svi voljeli?Tko je znao da ćemo ga sada oplakivati i žaliti za osobom koja je zasigurno voljela život?Na njegovom grobu sada tinjaju svijeće.Tijelo leži mrtvo,samo uz gromki vjetar i plač cvijeća koje se polako gasi.S time,ugasio se još jedan život mlade osobe koja je mogla spasiti svijet.A nije joj bilo dopušteno.I sada,kao i uvijek,ostaju samo uspomene.Uvijek uspomene koje potiču onu duboku bol.Ostaju suze koje bacaju u očaj.Ostaju slike i uvelo cvijeće.Miris njega,tuga i spokoj obilježavaju svaki novi dan.Kidaju se spone koje su nekada držale to milo biće kojeg više ni nema...
Ostaju samo gluhe noći svega onoga što se događa i duboki jecaji isprepleteni onim što je život odnio,jednom zauvijek...I ostaješ ti u nama,negdje duboko u našim srcima,negdje duboko da nam te opet netko ne ukrade.Ostaje tvoj čarobni osmijeh koji se nikada ne zaboravlja...........................................................................
............POSVEĆENO:Branimiru Mateljku,mom poznaniku,koji je prije par dana ubijen...




PJESMA NJEMU:
....OTIŠAO SI TAKO TIHO NA PRSTIMA BEZ POSLJEDNJEG POZDRAVA...
OTIŠAO SI I NAPUSTIO SVAKO ONO BIĆE KOJE TE VOLI...
OTIŠAO SI,A ZA SOBOM OSTAVIO MNOGO TOGA NEDOVRŠENOG...
LIST TVOJE BUDUĆNOSTI BAČEN JE U VATRU,A OSTAO JE SAMO PEPEO I PRAH...
TEŠKO JE POVJEROVATI KAKO TE TVOJI PRIJATELJI NIKADA VIŠE NEĆE VIDJETI,NE DOTAKNUTI TE,NE REĆI ONO ŠTO NIKADA NISU NI REKLI...
OTIŠAO SI KROZ MAGLU I VIŠE TE NITKO NI NE VIDI....
OTIŠAO SI TAKO TIHO NA PRSTIMA BEZ POSLJEDNJEG POZDRAVA...
JOŠ JEDAN ANĐEO ODLEPRŠAO JE U ZEMLJU GDJE ŽIVI NE PRIPADAJU...
JOŠ JEDAN ANĐEO TAKO MLAD OTIŠAO JE SA TKO ZNA KOJIM ZADNJIM KRIKOM NA NJEGOVIM USTIMA...
ANĐEO ZVAN ti ..............Brane!
...............posvećeno:Branimiru Mateljku.................

Okružena tolikim ljudima,a opet tako sama............
Nekadašnja prijateljstva gotovo su otišla u zaborav.......nakima sam sada samo zrak,a neki davni prijatelji,koji mi i nisu baš nešto značili,uvijek poklone neki topao osmijeh.
Više te ne slušaju drage osobe od kojih si očekivao nešto mnogo više.Uporno vode svoju politiku.I kandidiraju se za osobu s najvećom tvrdoglavošću.....Nijemo ti svakodnevno daju savjete,spretno se oglušuju na tvoje molbe.A ti,jadnostavno poput najvećeg proždrljivca trpaš to u sebe.Okružana tolikim ljudima,a opet tako sama.Jesmo li možda dosadili jedni drugima nakon svih tih godina provedenih zajedno??????Jeli se uopće potrebno truditi da nešto uspije,da svaka stvar bude na mjestu,onako,nekad,kao prije....
I pitam se:Jeli izgovor da kad nekoga zaista povrijediš «svatko ima svoje greške»Da možda i jest!Ali ako ti te svoje greške ponavljaš,jednu te istu redaš i vrijeđaš.................
Onda mislim da to nije pravi izgovor.Zapravo okrećeš leđa od problema,prijatelja i bježiš sam od sebe ,a sve to uvjetovano jednom greškom.Možda su ljudi stvarno kukavice da uđu u ring i bore se sami sa svojim greškama.A možda nam je ponos veći jer mi smo ipak netko i nešto..................i nas se treba poštovati..............................................joliey............



Bojimo li se mi ljudi gubitka...?živjeti u nekom strahu da ne izgubiš ono što voliš,ono nešto ,neku ljubav koju si gradio godinama.Da ne izgubiš svoju polovicu na koju si naučio ,na koju si se naviknuo,recimo od davnina...razmišljamo li mi ljudi uopće o gubitku,kakav bi naš život bio bez jedne osobe koja ne mora napustiti ovaj svijet već samo se udaljiti od nas......,naprežemo li sve one naše sive stanice u glavi(rekla bi jedna moja prijateljica),,,,,,ili se samo možda tješimo da će sve biti u redu.Važno se u svojoj glavi pripremiti na gubitak,psihički ili fizički,lakše ćemo sve na kraju prebroditi.....
Koliko gubitak može biti težak??????I sama pomisao na to da nemamo tu osobu kraj sebe,srce nam puca,a naša psiha je na samom rubu provalije..........izgubiti voljeno je zaista teško i zaista je teško reći da vrijeme rane liječi,posebno onome tko je doživio gubitak........Sve one šetnje,svi one poljubce sa svojom ljubavi ,osjećaj njegovih ruku oko tebe,sve one razgovore koji su ponekad trajali i po četiri sata,sve,baš sve to...........u jednom trenutku može biti izgubljeno,iako mi to nećemo,iako mi ti,zapravo ne želimo.......A ima primjera kako se ljudi jednostavno sami raziđu,jer to više ne ide.Jer su se ohladili............i sve ono što je mjesecima,godinama stvarano,baš sve to padne u vodu i lagano tone na dno i nikad se više ne vraća na površinu...........sve je zaboravljeno...........
I zauvijek nastalo,tamo negdje u PROŠLOST................................

USPOMENE I JA.........
I dok ponoć kuca,kiša lagano sipi...........sastaju se uspomene i ja,ja i uspomene
Uspomene na moju genaraciju,
Uspomene na život koji se samo jednom živi,
Uspomene na tebe koja ovo čita,
Uspomene na sve dane provadenog lita,
Uspomene na školjke,maestral i galebove,
Sastaju se uspomene kada je ovo bio predivan svijet,svijet koji me povrijedio,ranio....
Ostaju uspomene na svijet koji mi je oduzeo život....
Na svijet u kojem su prestala sva nadanja.........
Svijet ŽIVOTA i SMRTI!!!!!!!!!!
Svijet mog groba i davne sreće!!!!!!!!!!!!!!!!!



GDJE???????????????
Pitam se gdje su,gdje su ona dobra stara vremena????????????
Gdje su oni dani našeg nadanja???????
Gdje je je osmijeh s tvog lica???????
Gdje su tajne,gdje su igre životom???????
Gdje je iščezlo sve ono što je sjalo??????
Gdje je Sunce koje je davalo svoje zrake,
Obasjavalo nam srca?????
Gdje je sve to??
Sada je ostala samo zatvorena knjiga
U prašini,moga stola.
Uspomena na tebe.
I ostao je tužan
Pjesnik koji ovo piše.
Pjesnik koji polako nestaje
U noćnoj magli.
Pjesnik ZVAN JA!!!!!!




MOĆ
Za imati moć pisanja ne treba ti Božji dar.Za napisati nešto što će nekoga ganuti ne treba ti inspiracija............
Za napiati nešto što će zauvijek ostati zapečaćeno moraš imati samo osjećaj i povod
E,tada ćeš osjećajem ganuti,a povodom stvoriti.
Svi oni koji imaju osjećaj-umjetnici su ,a oni koji imaju povod stvaraoci su.
AKO IMAŠ I POVOD I OSJEĆAJ NADAREN SI.
Tada imaš i inspiraciju i dar.
A kada to posjeduješ nazivaš se SLOBODNIM UMJETNIKOM!!!!

MOJA KA NEKA MISAO:
Kasno je za žaljenjem,za nečim što više ne možeš vratiti,a to je
Vrijeme.I sve što ono nosi za sobom.
Ali za nečim što želiš i možda u budućnosti ostvariš,uvijek imam
Nadu jer znam da NADA zadnja umire!!!!!!!!!!!!!joliey

Glazba...........već odavno želim pisati o toj temi,no vrijeme me vuče,nikako pronaći slobodan dan pun inspiracije............čuti glazbu zaista je nešto sveto......čuješ najdražu pjesmu,odmah ti skoči adrenalin ili se pak raznježiš........ton čini glazbu.a glazba nas čini sretnima.........Taj osjećaj poleta negdje s druge strane obale,taj nalet jakih suza,ta sloboda razmišljanja,to ti može dati glazba.........Glazba je dar slušanja,a slušanje je tvoj dar.........
No ponekad ne želim biti s druge strane obale-želim biti u ovom vremenu u kojem se sad nalazim,želim biti na ovom mjestu,na ovom stvarnom poletu..........
Ponekad ne želim osjetiti taj nalet jakih suza-želim osjetiti toplinu radosti i sreće,želim osjetiti OSMIJEH........ponekad mi ne treba pad u duboku slobodu razmišljanja,ponekad mi ne trebaju sjećanja i samo sjećanja,ne trebaju mi veliki zanosi obijanja glave gledajući i razmišljajući o svemu ovome što je dosad napisano na ovom blogu.
Jednostavno rečeno:ponekad mi ne treba glazba..........................ponekad se u životu svega zasitim,,,,,,,,,,,,,pa i glazbe......................


.....palo mi nekako na pamet:........... kako se ljudi mjenjaju iz dana u dan,godine u godinu............Nekoć su bili «nevina djeca»željna druženja...........
A sada se pretvaraju u pokvarana čudovišta željna sebe........U svom trnovitom srcu stoji ukrašen trofej samo svoje slike........ljudi oko njih nema.......samo jure,žure...........,da bi ostvarili svoj cilj i gaze,gaze.......
Nekoć su bili potpora i osoba koju ste volili,a sada su samo uspomena i svakodnevnica.
Nekoć su ti značili sve,a sada vidiš samo pokvareni osmijeh i oči pune mržnje..............
Nekoć su ti bili svijetlo,ali čini se da je to bilo svijetlo vlaka.........Ali,zapravo,možda se ja mjenjam,preispitala sam samu sebe........No ne vidim razloga da spadam u takvu skupinu ljudi,neću si to dopustiti.................Jednostavno:NE ŽELIM........jer ne želim nikome nanositi bol,a ONI TO ČINE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Joliey!

Kako čovjek griješi.i kad je na rubu grešaka on tvrdi da je još uvijek u pravu.nekada,kad smo mislili da to nije pogreška,vjerovali smo u to da smo u pravu,da to nije loše............no,kasnije,ta greška te zauvijek izda...............i onda imaš potrebu šutiti,imaš se potrebu povući u sebe i ne dati da ti se kopa po osobnim stvarima.................nevjerojatno je kako se u životu opečeš,užasno opečeš.........misliš da je to u redu,kažeš u povjerenju sve,iskreno.a kasnije,kasnije skupo plaćaš za sve .....................i što sada??????????????????kako nastaviti dalje,kad ti ipak nije svejedno...........i kako ispraviti mišljenje o tebi koje,zapravo nije ni istina???????????????užasno je to,kako te ljudi dovedu na rub,a više nema staze,ne znaš kuda ćeš više,a ne možeš se vratiti...........,predaleko je i izgubljeno................
Ali po svom osobnom iskustvu znam da se samo sve to ipak jednom vrati...........



Biti uzor nekomu,pogotovo nekom bliskom,zaista je teško.bojiš se,jednostavno da ne napraviš krivi korak,da ne zagaziš u lokvu gdje će taj netko tko te smatra uzorom jednog dana možda zagaziti......ostati svoj formula je uspjeha.pitam se:» jesam li ja dobra osoba koja će naučiti nekoga da krene pravim putem?»da li ja zavrjeđujem,uopće biti nekom uzor?????biti uzor nekom zaista je nešto posebno....jer tek tada vidiš da zapravo nešto i vrijediš..............da ti žele dobro i da im je stalo do tebe.............shvatiš da nisi onakav kakvim su te drugi smatrali.već polako stvaraš sliku o samom sebi..........I POČINJEŠ PRIMJEĆIVATI I DOBRE STVARI UNUTAR SAMOG SEBE!!!!!!!!!!!!!

Da li je važno slušati što drugi misle o tebi??????????
A znaš da to nije istina,da je to laž,znaš.............a ne možeš promijeniti to što oni misle o tebi,a ti stvarno nisi takav,nisi.......ali što sam primjetila?????????????takvi ljudi gledaju samo tuđe probleme ,tuđe stvari,stvari koje ih se uopće ne tiču,stvari s kojima oni uopće nemaju veze..........i onda ti sole pamet i pokušavaju ti ukrasti ono što ti nosiš u sebi ,što nije za javnost............i nakon toga,kad te unište,onda od tebe traže prošlost,žele prijateljsku vezu koja je nekad možda postojala a još uvijek te smatraju nečim što nisi ti...........a oni su «svetci».............ne daju ruku na sebe,a tebe su okaljali,a sve to zbog proklete ljubomore,žalosno je to kako se sve to vrti u krug ne događajući se samo meni već i drugim osobama oko mene pa čak i onima koje nimalo ne poznajem,žalosno je sve to kad se neki lijevi ljudi bave tvojim životom i ne daju ti disati,žalosno je to kada upravo o takvim ljudima sa takvim problemima moraš pisati,ali sve će doći na svoje,a rezultati se već pokazuju.....................joliey!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!